25 kg manje za 10 mjeseci - 27.05.2019.

Prije godinu dana sam svojih skoro 100 kg (kunem se nikad nisam vidjela brojku 100 na vagi, ali sam joj često bila blizu do 500 grama, da, grama) nosila kao najnormalniji dio svog života, tijela, duha. Mislim da sam bila sigurna da nikad više neću ući u neki manji broj odjeće od 48 ili 50. Ma da, neki koji me znaju bi rekli "ti si visoka, tebi se to uopće ne vidi"! Ma kaj se ne vidi!? Osjećala sam svaki gram viška kao tonu, samo što se čovjek malo po malo uvjeri da je to "normalno".

Još mi u glavi odzvanja 21.07.2018. (dan kad sam otpuštena iz bolnice) i razgovor sa mojim liječnikom neurologom nakon što smo detaljno prošli sve moje nalaze. Sve je bilo odlično, dobro ili u granicama normale OSIM HDL-a iliti dobrog kolesterola. Znate li što on govori? Ni ja nisam znala. Nakon što sam vidjela da je samo HDL izrazito nizak, u stvari ispod svih granica normale, prikupljanje informacija što to znači je trajalo ravno 5 minuta! Kod mene je značilo da sam pretila i da sam previše pušila. Indeks tjelesne mase je u tom trenutku bio 33! Heeeeej 33! Ne, nije to simpatična brojka. To je točno 11 previše od normale. Ne kilograma. 11 tih indeksa. I 50tak cigareta dnevno u prosjeku. E tih 50 sam srezala bez problema. No taj indeks ...

Da budem potpuno poštena, nisam se ja prepala tog indeksa. Nisam uopće. Nisam ga čak bila niti svjesna. Kao ni hlača broj 50. Pa baš su mi dobro stajale. Ja sam se prepala da ću sa sljedećim moždanim udarom imati manje sreće i zaspati ... i više se neću probuditi ... a toliko toga još silno želim napraviti, vidjeti, doživjeti. TAJ strah me je držao dobrih 5 mjeseci. Legla bih sam strahom i budila se trčeći pred ogledalo da provjerim da li mi jedna strana lica visi, pa bih pjevala na glas da vidim mogu li govoriti!? Užas! 

22.07.2018. odlučila sam da ću pobijediti medicinsku statistiku i neću dobiti novi moždani u idućih 6 mjeseci, jer ću jesti zdravo i živjeti normalan život. Što god da to značilo. Što znači normalno? Da, da, stresa se ne možeš tako lako riješiti, ali možeš naći "ventile" gdje ćeš stres "ostaviti". Možeš raditi stvari koje te vesele, one male, svakodnevne blentave. Recimo moja odluka da neću izaći iz kuće bez ruža! Kako je to dobra odluka bila! Pokrenula je toliko pozitivnih pomaka u mojoj glavi (na žalost onu "fleku na mozgu" nije makla, ali se s njom bolje nosim) i donijela jednu novu "Vedranu". Ili više hodanja svaki dan. Sad kad idem kod mame ako ne nosim nešto teško, ne vozim se liftom na drugi kat nego hodam. Nije mi problem ići 3 tramvajske stanice pješke, jer je vrijeme koje ću provesti hodajući tih 3 stanice - MOJE VRIJEME! Za mene. Samo za mene.

No vratimo se na "jesti zdravo". 

Prvi puta u svojih 52 godine (barem pola od tih godina sam provela gubeći i vraćajući kile) odlučila sam zdravo jesti. NISAM "OTIŠLA NA DIJETU". Prije ove odluke sam se uvijek "VRATILA SA DIJETE" nakon par mjeseci i opet iz raznih razloga (poznato samo onima koji to isto rade) dobila SVE ili VIŠE kilograma natrag. Ovaj put sam samo odlučila jesti ono što prepisuju liječnici i nutricionisti kao hranu koja čuva tijelo od mogućeg ponovnog stvaranja tromba i pomaže u oporavku nakon moždanog udara. Ideš!?!?!? Koja je to hrana? Zovu je Mediteranska prehrana. Ne, nije dijeta. Dijete su kratkoročne. I onima koji trebaju izgubiti 2 kg nakon blagdanskog opuštanja, dijete su ok, ali za mene koja sam liječila svaki najmanji problem gutanjem suludih količina hrane noću, dijeta nije rješenje ako želim živjeti. Ja sam promijenila prehranu. Točka.

Tog 22.07.2018. doista nisam razmišljala da MORAM SMRŠAVITI. Moj jedini cilj je bio imati dobru krvnu sliku za idući pregled. Možda negdje duboko u nekom nepoznatom dijeliću mozga sam priželjkivala da skinem i koju kilu, ali TO nije bio prioritet. Ne tada. I tako je krenulo moje istraživanje o hrani i prehrani za osobe koje su preživjele moždani udar. I čvrsto sam odlučila da je to moj način života. I tako sam otkrila puno fine i prefine hrane koja čini moj život ljepšim. I lakšim. Danas točno 25 kilograma lakšim. I na tom putu sam otkrila da smijem jesti SVE. I da to SVE ne smije biti svaki dan, jer NIJE ZDRAVO. Nije bilo zdravo za moje tijelo a još manje zdravo za moju psihu. Jer me svaki kilogram viška vukao prema zemlji. I skoro me uz pomoć nekih drugih čimbenika odvukao pod zemlju. A to ne želim. 

Uz dosta mojih aktivnosti tijekom proteklih 10 mjeseci u dijelenju mog iskustva s moždanim udarom, nailazila sam na razne komentare ljudi koji me dobro poznaju ili uopće ne poznaju. Najteže mi padaju komentari da dijelim "negativu sa tim svojim pričama o moždanom udaru". Pa nije moždani udar pozitivan a vjerujte mi na riječ nije niti lijepo iskustvo, bez obzira "što se to na meni uopće ne vidi"! Pa kako bi se vidjelo kad sam iz korijena promijenila nešto od čega mi svi živimo - PREHRANU! A s time se promijenilo i sve ostalo... malo po malo. Pričam o tome jer bih voljela da sam ja ovako nešto pročitala prije godinu dana, jer bih ipak možda (kažem možda, a nadam se da vi koji čitate imate više pameti nego ja prije godinu dana) nešto poduzela prije tog 9.7.2018. 

Eto, za kraj današnjeg teksta, imam trenutno ogroman problem jer se upravo spremam izvaditi ljetnu garderobu i bojim se da mi fali 25 kilograma da mi ta odjeća "normalno stoji". Slatka briga? Da. Slatka briga. I neke cipele su mi velike. 

Što jedem? Sve što možete naći na mojim stranicama društvenih mreža i ovdje. Ili potražite MIND diet. Ne, nije dijeta iako se tako zove. To je stil života. To je u stvari ŽIVOT.

Čuvajte se. Mislite na sebe. Nema ono - nemam vremena sada. I nemojte ići na dijetu. Da se opet ne vratite sa dijete i to je začaran krug. Izbacite iz frižidera i špajze ono što vas deblja i zamijenite sa voćem, povrćem, zdravim žitaricama, ribom, maslinovim uljem, orašastim plodovima, grahoricama itd. Vidjet ćete, nije teško. I fino je. Časna riječ.

Pusa. Pišemo si opet. Voli vas Vedrana 

 

 

NOSI CRVENO I MISLI NA SEBE - 13.02.2019.

Uh, dugujem vam svima ispriku, no doista nisam bila u stanju pisati. Taj moj moždani mi je dao jednu dobru novu naviku: ne radi ono što ne možeš. A ja stvarno mjesecima sad nisam bila u stanju sjesti i lijepo napisati nešto što bi bilo važno podijeliti sa vama.

 

Ukratko; prodala sam stan u kojem sam živjela zadnjih 10 godina i vratila se natrag u svoju kuću koju sam morala urediti. Naravno, majstori i sve oko uređenja kuće je išlo krivo, sporo, naopako, i tako sam 3 mjeseca preživjela bez kuhinje, samo sa malim rešoom, kuhalom za vodu, tosterom, blenderom i mikrovalnom. Bez pravog stola, kauča, televizora i tih nekih kao nama bitnih sitnica u životu. Kuhinja je konačno stigla prije tjedan dana. Predivna je. Još nije sve kako treba ali biti će uskoro. U međuvremenu sam razvila sjajan alat za borbu protiv loše volje i raznih „neprijatelja“ – crveni ruž tj. bilo kakav ruž. Bez ruža ne izlazim iz kuće. Ne znam što će muškarci upotrijebiti kao oruđe za loše dane ili kako će od svakog dana napraviti bolji dan, ali eto, žena sam, i ja sam svoje oruđe našla. I funkcionira.

 

Moždani. Kao da je bio prije 10 godina, a ne 7 mjeseci. U cijeloj strci oko preseljenja i uređenja nisam bila niti na kontrolnim pregledima, ali evo, ovih dana ću i to. Kako sam? Odlično. Sve zaboravljam i dalje, ali eto napišem si podsjetnik na papir, pa ga zaboravim doma. Napišem u mobitel pa zaboravim napuniti mobitel pa se ugasi. Zapišem u mali blokić koji uvijek nosim u torbi, pa promijenim torbu i ostavim blokić. Ide. Polako ali ide.

 

Smršavila sam punih 20 kg od moždanog. Kako? Nemam pojma. Niti sekundu nisam bila gladna. Držala sam se te moje prehrane, jedem redovito. Od skoro konfekcijskog broj 50 došla sam na 42. Odlično se osjećam. Veselim se jer 1.3. počinje nova sezona škole trčanja. Upisat ću je treći (3.) puta. Vjerujem da se vesele da ću opet doći i biti zadnja u grupi najsporijih. Ali to nije niti bitno. Meni je i prije bilo bitno da udahnem onaj zrak na nasipu u tih 20 – 60 minuta koliko smo trčali. Bitan je taj osjećaj da si stigao do cilja. Prva ili zadnja? Svejedno.

 

No vratimo se papici. Iskreno, najviše sam vas zapustila jer sam kroz traženja informacija o pravilnoj prehrani poslije moždanog udara nailazila na puno zbunjujućih informacija, pa tako i na jednu osobu koja je nutricionista, ali piše tako čudno da svaki puta kad ga „pročitam“ si mislim „jel' on želi da ga ljudi slušaju ili želi da ga mrze“. Dosta čudan stil čovjek „uzgaja“. I tako sam saznala da postoji i škola za nutricioniste, koja traje 5 mjeseci i koja ti daje zvanje „nutricionist“ odobreno od ministarstva bla.bla.bla. Rekoh, to je -TO! Kad sam se već upustila u ovaj blog i širenje svog iskustva, ajde ti Vedrana nauči to kako treba. I kako sam krenula tako sam se prepala jer sam vidjela koliko malo znam. Ova škola daje bazu i stvarno svaka čast našim predavačima, ali tek kad završiš treba sjesti i učiti. Ja naravno nisam još završila. Nisam bila u stanju izaći na neke ispite jer nisam učila. Kako da učim kad nemam gdje niti sjesti kod kuće. Nisu izgovori, ali baš mi je je bilo muka u prašini, najlonima, kartonima, žbuki … uf. Tako da sam ja malo produžila to svoje školovanje, jer budimo iskreni niti moj mozak baš ne surađuje. Sjedila sam, učila anatomiju, izađem na ispiti, pročitam pitanja i shvatim da se NIČEGA NE SJEĆAM! Jao! Koja je to muka. No, zato ću malo dulje grijati stolicu (sad je imam 😊) i polako ću ja to savladati do kraja. Veseli me ta škola. Svaki puta shvatim koliko malo znamo o toj našoj prehrani i kako se lako povedemo za vrlo olako napisanim člancima po razno raznim medijima. Ujedno mi je drago da sam vidjela ta sve što sam do sada pisala i dijelila sa vama – točno. U cijelom tom mom učenju o prehrani protiv moždanog udara do sada po svim znanstvenim saznanjima – nisam pogriješila. I još sam puno toga naučila. Eto, tako da kroz koji mjesec ću moći reći i da sam nutricionista.

 

No, da stvari ne budu samo tako olako lake, uključila sam se i u akciju „Dan crvenih haljina“, koji se obilježava svaki prvi petak u veljači. Po prvi puta u Hrvatskoj je održan ove godine i završna svečanost je bila u Maloj dvorani koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. Taj dan je osmišljen prije nekih 15 godina u Americi i njime se želi osvijestiti o specifičnostima rizika moždanog udara kod žena. Bila sam dosta angažirana oko toga i evo čeka me još jedno snimanje za TV, jer sam jedna od onih koja je taj svoj moždani uzela i stavila „na mjesto“. I tu opet dolazimo do onoga „moraš se promijeniti“. Jesam. I to na bolje. Valjda. Divna je stvar u svemu tome što sam za Dan crvenih haljina zamolila moje kolege iz firme chefa Kristijana i slastičara Vedrana da složimo zdrave zalogaje za domjenak po pravilima VEDRA hraNA. I USPJELI SU! Uz to su moji divni suradnici kolege iz servisa cateringa po ideji kolege Željka uredili stolove u crveno i svi su nosili crvene mašnice na uniformama – kao podrška nama u crvenim haljinama.

 

I zašto vam sve to pišem … čitam dosta i primila sam i kritika da previše pričam o svom moždanom udaru. U ovih 7 mjeseci sam naučila puno o uzrocima ali i posljedicama moždanog udara. Naučila sam i da se dosta slučajeva može prevenirati ako se prepozna na vrijeme, ali i da se može proći ovako „dobro“ kao ja ako se dođe na vrijeme u bolnicu. E pa ja sam si dala u zadatak da ću pričati i tome. I želim da ljudi znaju ono što ja nisam znala prije 7 mjeseci. I pomozite mi i dijelite moje informacije dalje. Postoje 2 sigurna faktora na koje ne možete direktno utjecati a to je životna dob i nasljedni faktor. No sve ostalo možete „držati pod kontrolom“. Naravno, postoje mnogi razlozi za moždani udar, ali ako ste svjesni da zdravom prehranom, kretanjem i redovitim liječničkim nadzorom držite svoj život u rukama – pa moraš biti lud da to ne radiš ili neodgovoran. I tu bih rekla da ta neodgovornost nije samo prema sebi, već prema svima onima koje volite. Oni će patiti kao vi odete prerano … i to je ono što mene vuče. Ja volim život, i imam još puno neostvarenih želja, no isto tako sam svjesna da nemam pravo kockati se sa svojim životom kraj moje Tene i Dee koje me još trebaju, niti mojih mame i tate koji me vole, niti mojih divnih prijateljica i familije koja me voli … još mi imamo puno toga za napraviti zajedno.

 

Joj svašta sam vam večeras napisala, možda sam vas zbunila, ali ozbiljno sam shvatila svoju „školu“ i još ću puno toga podijeliti sa vama. #NosiCrveno #nikudbezruža #itsallaboutlove 

VEDRA hraNA by Catering Team Majetić

Moraš se promijeniti, uspori! Ma da!? - 30.10.2018.

Dugo nisam pisala, u stvari nisam vama pisala. U posljednjih više od dva mjeseca napisala sam nekoliko tekstova, ali iskreno svi su mi zvučali toliko patetično da sam ih odlučila ostaviti samo za sebe kao podsjetnik. Tu i tamo ću sigurno dio iskoristiti ovdje, za vas. Sve što sam pisala bilo je iskreno i možda bi vam bilo i zanimljivo, no pokušala sam shvatiti zašto samo počela ovaj blog i gdje sam zapela.

 

Prehranu sam vam relativno redovito predstavljala na Instagramu i Facebooku, ali ono „iza zavjese“ u moja četiri zida i mojoj glavi mi je bilo teško prenijeti u ovaj virtualni svijet i ogoliti se do kraja. No možda je baš došao taj trenutak, danas, sada. Jučer je bio Svjetski dan moždanog udara - 29.10., a kako ja ne bih bila ja, naravno da sam se odmah poslije bolnice učlanila u Društvo pacijenata moždanog udara, koji su baš krenuli u pripremu kampanje za prevenciju moždanog udara. Fora! Ja sam oduševljena, jer iskreno vjerujem da se o tome treba više pričati. Mislim da je moždani udar zaslužio da se o njemu više piše, čita, uči, shvati. Mislim da je aplikacija kojom se može izračunati osobni rizik moždanog udara super stvar, jer znate što je zanimljivo? 98% osoba s kojima sam razgovarala nakon moje objave tog „kalkulatora rizika“ mi je rekla da ih je strah uopće to otvoriti!!!!! I baš si mislim da li bih ja prije 4 mjeseca otvorila taj kalkulator?! Mislim da bih, jer sam bila jako svjesna da mi nije dobro i da tako više dugo neće ići, ali sam stalno mislila ono „još samo ovo pa sam onda ja na redu“!

 

Ponavljam se? Da, ponavljam se, jer sam sigurna da mnogi od vas isto tako čekaju da im se nešto dogodi, pa onda ćemo se zbrojiti?! Znate li da svakih sat i 20 minuta umre jedan čovjek u Hrvatskoj od moždanog udara? Znate li da je to druga po redu smrtonosna bolest u Hrvatskoj? Odnosi više života nego rak! A raka se svi bojimo! Ono… buuuuu rak, a srčani (koji je naravno broj 1) i moždani su ispred raka po broju osoba koje su prebacili na drugi svijet! Moždani udar se najviše povezuje sa stresom. Da, naravno da uz stres morate ispuniti još nekoliko uvjeta da vas moždani pogodi, tipa pušenje, debljina, nesanica, visoki tlak, alkohol … onda? Koliko uvjeta ste uz stres sada ispunili? A da nisu vezani uz dvije stvari na koje ne možete utjecati a to su godine i porodična anamneza!? Jel' vas sad još više strah?! OK, nisu svi baš takvi, no sa stresom se susrećemo svi, ali ga svi ne znamo držati pod kontrolom ili ga se rješavati.

 

Jutros se baš vozim prema poslu i pomislim kako bih kad bi imala mogućnost voditi neku grupu ljudi koji su pod velikim stresom od posla i obaveza, nešto kao tečaj, grupa za pomoć (ahahahaha zaboravljam da takvi ljudi nemaju vremena za takva „druženja“) svima postavila pitanje: što osim posla i ispunjavanja najviše volite raditi a nemate vremena za „to“? I sad bi svi nešto napisali, rekli tipa: čitanje, šetnja, tenis, kartanje, kino, plesanje, kava/piva sa frendicom/frendom … I ja bih onda slavodobitno uzviknula: PA ONDA RADITE TO! NAĐITE TIH NEKOLIKO SATI TJEDNO ZA SEBE! SAMO ZA SEBE! Eto, postala sam pametna. Stvarno, ovaj moždani me je skroz promijenio!

 

I tako … ako se pitate kako sam – odlično! U stresu! Ahahahaha! A jesam, stvarno, no svaki dan radim barem jednu stvar samo za sebe! Usporila sam. U stvari postala sam spora. I dalje me jako muči ta kratkotrajna memorija! Zaboravljam, strašno kako zaboravljam i znam, svi mi kažu to će proći i ja strpljivo čekam, i dalje zaboravljam. Da, pišem si. Pišem stvari koje nikad prije (prije četiri – 4 – mjeseca) nisam pisala. Onda zaboravim da sam zapisala. Imam milion papirića po kući, u džepovima … imam i rokovnik. Ej kako je to frustrirajuće, ne rokovnik, nego to što ne pamtim stvari koje sam pamtila onako ko od šale. Da, da, da zahvalna sam i dalje što nemam fizičkih posljedica, i da, znam da sam sretnica, nisam to zaboravila (to se ne ubraja u kratkotrajnu memoriju) i da sretna sam da sam živa. OK? Strpljiva sam ali me nervira. Liječnici su nakon 3 mjeseca od moždanog udara zaključili da se mogu vratiti na posao, pa ako ne bude išlo (zbog pamćenja) i ako će to stvarati probleme u poslu onda ćemo vidjeti. Pisanje mi ide bolje. Sada više ne trebam sat vremena za normalnu rečenicu. S govorom još imam problema, naročito ako sam već umorna ili malo iznervirana (jer zaboravljam). Onda prtljam, fufljam … ali mnogi niti ne primijete taj moj napor. Da, naporno je biti fokusiran na odabir riječi i uz to se uopće sjetiti što si htio reći. Ma bila sam i kod logopeda i žena (stvarno divna i za svaku preporuku) je bila oduševljena kako sam sjajno riješila testove. Zaključak je bio da samo nastavim sa svojim aktivnostima (koje sam sama otkrila i pronašla) od rješavanja križaljki, sudokua, razne aplikacije za vježbe mozga (ameri su tu napravili čudo – dobro da znam engleski).

 

Eto, ide to na bolje. No, naravno ja se i dalje svako jutro budim i prvo trčim pred ogledalo umjesto na wc da vidim da li mi se jedna strana lica objesila i onda na glas pričam sa Guessom i Geom (moja dva, za one koji ne znaju, najslađa psa, vjerni prijatelji) da vidim jesu li shvatili što sam rekla ili nakrivljuju glave jer ja izgovaram nešto kao bljabubabadlaaabu. Onda kad shvatim da izgledam OK i ovo dvoje veselo maše repovima i Gea nosi lopticu u kupaonu, eh onda počinje jedan novi dan. I onda doručak, kavica, šetnja sa Guessom i Geom … i onda je večer. Da, tako nekako. Zvuči malo zastrašujuće ali prođe mi dan da ge ne mogu ponoviti riječima. Uglavnom prođe. I to će proći. Tako kažu, ahahahaha! No, unatoč svemu tome ja se odlično osjećam. Sjajna je stvar da sam sa svojom prehranom smršavila 12 kg. Da, moja VEDRA hraNA je jednostavno odnijela 12 kg da ja to nisam niti primijetila. S obzirom da je moj ITM (Indeks tjelesne mase) bio 32,3 pri moždanom udaru, a sada je 28, što je za moju dob, spol i visinu već sasvim solidno, naravno da se osjećam već puno bolje. Puno dobrih stvari mi je donijela ta moja prehrana. Nisam nikad gladna, dobre sam volje, koža mi bolje izgleda, ten, dobro spavam. I ne jedem noću. Najvažnije je ipak da jedem hranu koja je primjerena mojem novonastalom stanju – borba protiv novog moždanog udara!

 

Eh, svašta sam naučila u međuvremenu i još učim. Nakon moje druge objave na blogu, javilo se jako puno ljudi, vas, divnih ljudi sa riječima podrške, svojim iskustvima (hvala im na tome beskrajno), ali i pitanja što da radite. Mislim da više-manje nitko neće pogriješiti ako se drži moje prehrane, no imajte na umu da možda imate neku intoleranciju ili bolest i bitno je posavjetovati se s liječnikom. Pripremam malo ozbiljniji popis jela, a i recepte ću u idućih nekoliko tjedana popuniti. Učim. Puno toga sam saznala, ali bilo bi neozbiljno dijeliti savjete bez ozbiljnog pristupa i provjere informacija.

 

Da, nisam se promijenila. Samo sam usporila. Pronalazim te male stvari koje me jako vesele. Ha, danas mi je mama rekla da mi je stan u groznom neredu. Prije četiri mjeseca bi me to jako uzrujalo – sada, ne! Kad sam umorna spavam, kada mi se šeće šetam. Stan nije prioritet. Nisam prljava, usisala sam jutros prije posla i obrisala prašinu, ali mi TO nije prioritet – više! Mislim da je puno teže mojoj okolini prihvatiti novu JA! Ovo je JA kako ja želim. U mom tempu. Da, to mi se sviđa – moj tempo! Neću ja nikoga zbog toga zanemariti niti zapostaviti, samo malo možda preurediti raspored. Jedan moj prijatelj umire od smijeha kada mu na njegova gunđanja što bih trebala i kako, ja mrtva hladna odgovorim: meni je samo važno da sam lijepa! AHAHAHAHAHA! Trebate vidjeti njegov izraz lica. Čovjek me zna 35 godina i sad sam već sigurna da misli da sam poludjela. Ali nisam.

 

Vratimo se na početak ovog teksta i one grupe i stresa – ja imam stresove svaki dan, ali sam ih odlučila rješavati kako ja znam, a to je da svaki dan učinim nešto lijepo za sebe. Ponekad je to samo namakanje nogu u nekoj mirišljavoj kupki, ponekad neki lijepi koncert posvećen Mahaliji Jackson, ponekad čaj sa mojom Milicom, krug oko Jaruna sa Sebastianom, Sanjom, Anom ili Ines, češkanje Guessa i Gee, ili razgovor sa Sonjom, Senkom, Dudom, Milankom, a možda smijanje mojoj zaboravljivosti sa Tenom i Deom, ili ideje o nekoj novoj finoj hrani sa Jadrankom!

 

Jučer ujutro sam saznala da je umro moj dragi dugogodišnji prijatelj. Ne znam od čega je umro, naslućujem, no umro je iznenada. Znala sam da ima nekih zdravstvenih problema no mislila sam da to drži pod kontrolom, a bio je moja velika podrška nakon mog moždanog udara. Mislim da je skoro svaku moju objavu komentirao, i šalio se, ali mi je ujedno slao recepte i davao ideje. I baš sam mislila kako sam konačno ponovo krenula na posao da bi trebali popiti kavu, čaj, vino, nešto i vidjeti se u živo a ne samo virtualno. Sad se nećemo vidjeti. Otišao je. Prerano. Falit će mi svaki dan. Razmišljam koliko kava, čajeva, vina, nešto, ne želim propustiti? Razmislite dobro kome ste obećali kavu pa zaboravili … ne, ne plašim vas, to je život, jer tako kako zaboravite na tu kavu, čaj, vino, nešto, tako zaboravite i na sebe u jurnjavi za životom, a život prolazi i stane prerano ako ne pazimo. Ja prva.

 

I da ne zaboravim: BEZ DORUČKA NE IZLAZITE IZ KUĆE! … a više o hrani poslije i protiv moždanog udara uskoro ovdje, ali i na Instagramu i Facebooku!

P.S. – ako vam se tekst čini zbrda-zdola – u pravu ste, ali takve su danas moje misli! Meni je i onako samo bitno da sam lijepa ahahahahaha 

Otkrila sam heljdu!

Molim vas jednu kartu za avion – 22.08.2019.

 

Nakon intenzivne na Rebru, drugi dan sam prebačena natrag na Sveti Duh. Tu su prvotno imali ideju da me još malo stave na intenzivnu, no dok su se oni smješkali od sreće jer ja pričam, lamaćem rukama i nogama na onim kolicima, jasno i glasno sam rekla da ja tamo više neću. Točka. Pogledali su se i shvatili da i nisam za tamo i ugurali taj krevet u prvu sobu, ali stvarno sobu broj 1. Tu leži jedna baka, širom otvorenih okica i gleda me kao da me poznaje. Na žalost ne priča, ali prvu noć sam je čula kako nešto mrljmlja kao molitvu. Nije me to smetalo, nimalo. Moja baka je uvijek govorila „kome se spi, taj spi“ i ja se toga lako pridržavam i mogu zaspati stoječki u tramvaju, pa kaj ne bi u krevetu u bolnici.

 

Bakica je imala moždani udar prije 2,5 godina, kćeri joj obje rade i smještena je u starački dom. Tamo se nešto zakompliciralo, jer od tog moždanog se ne kreće i ne priča. Kad je Tena došla, baka je nešto tražila i Tena joj je dala vode. Nekako u svom tom „drugom“ svijetu ipak komunicira. Kad smo bile same u sobi, ja sam joj pričala o svemu što mi je palo na pamet, uključujući i svjetsko nogometno prvenstvo i kako dečki imaju veliku šansu za medalju, što se na kraju pokazalo i točnim. Nekako mi se čini da je ipak dio toga mog blebetanja došao do nje. Drugo jutro jutro su mi izvadili kateter, skinuli one silne zavoje koje sam imala sa pijeskom na preponi i veselo me obavijestili da popodne selim u sobu broj 3.

 

Taj dan je Hrvatska igrala protiv Engleske. Mene nisu pustili na drugi kat gdje imaju televizor pa sam utakmicu gledala na mobitelu. Jedna teta svojih 80 godina, ali vitalna, se jako ljutila na sestre što ju ne puštaju na 2. kat. Kad sam pitala zašto je ne puštaju, pa „ona hoda i skroz je ok“, dobila sam odgovor da se ona na žalost izgubi, pa da ne odluta. Naravno, odmah sam se s tetom skompala i nas dvije smo gledale tekmu zajedno na mom mobitelu. Istina, morala sam joj par puta objasniti tko igra, ali Modrića je zapamtila. Da, oprala bi ona njemu i kosu, jer kak može takav igrati utakmicu. Ona je imala samo blagi moždani, ali se gubi. Familija ju je odlučila smjestiti u dom nakon bolnice, jer svi su zaposleni a ona ne može biti sama. No to sam saznala od unuke, a ona je imala drugu priču. Teta se spremala iz bolnice u jedan „krasan hotel, ali još ga nisu do kraja preuredili pa još nema bazena.“ Ona bi „rađe u Crikvenicu u hotel, jer joj tamo sestrična ima apartman, pa bi popodne mogle zajedno na kupanje, i vjerojatno će tako i biti“. U idućih nekoliko dana smo se barem tri puta dnevno upoznavale. Dragala bi me po licu i uvijek bi mi rekla „kako imam vesele okice“. Kad je sanitet došao po nju da je odveze u dom bila je jako ljuta. U svemu tome imala je divnih lucidnih trenutaka, koji bi nestali kao rukom odneseni. U jednom trenu divna, draga i blaga, a onda opet ljuta, odrješita i agresivna. Tu shvatiš kako taj naš mozak radi što želi. I ti si duboko unutra još uvijek ti, ali nemaš kontrolu. Nikakvu. Odeš. Od sebe. Od drugih.

 

Kad je Tena taj nezaboravni ponedjeljak ujutro dojurila do mene i rekla mi da dolazi hitna, ja sam naravno odmah otišla pod tuš!?!?!? „Mama, kaj ti sad radiš? Pa dolazi hitna!!!!!!“. Ja ne mogu pričati. Ali u svojoj glavi joj objašnjavam „pa ne mogu pred doktora ako se ne operem“. Kad su me vodili u vozilo hitne pomoći ja sam naravno ponijela mobitel! A s kim bi ja i kak razgovarala!? Nebitno. Glavno da je kraj mene. I nakon toga mu se gubi svaki trag. Tena je uz mene još vodila bitku za pronalazak mog mobitela koji mi je naravno ispao u vozilu hitne i to nije uopće bila laka potraga, jer su dečki naravno imali posla na sve strane. Uspjela je doći do njega nekako to popodne. Naravno, nije mi ga dala. No pri prvoj posjeti u Svetom Duhu mislim da bi se gadno posvađale da mi ga nije dala. Obećala sam da neću telefonirati. Nisam imala ni volje. Niti potrebe. Neću valjda zvati okolo i javljati „čuj imala sam moždani, a kaj ti radiš?“.  No nešto sam ipak mogla. Google! Prvo sam išla provjeriti što kaže na „što jesti nakon moždanog udar i protiv stvaranja tromba“. Ajme i kuku meni. Pa taj popis preporučenih namirnica je katastrofa. A tek što se ne smije jesti!? Pa sve kaj je fino!? Ok, meni je sve fino osim hladetine, riže na mlijeku i kamenica.

 

U bolnici na neurologiji očekuješ samo preporučenu hranu. Naravno da to u stvarnom životu nije tako. Kako sam odmah odlučila izbaciti „uljeze“ iz prehrane, pola mojih obroka su dobile moje bolničke mačkice. Svaki dan sam otkrivala po neku novu namirnicu, ali sam kopala po stranim portalima i medicinskim studijama, naravno što novijeg datuma.

 

Jedan od članaka koji me se posebno dojmio bio je na hrvatskom, istina prijevod sa jednog vrlo uglednog portala, pisan po saznanjima i istraživanja jednog Rusa. Putujući svijetom i proučavajući prehrambene navike različitih zemalja, došao je do genijalnih saznanja. Vegetarijanci a pogotovo vegani skoro nikad, pa praktički nikad ne obolijevaju od kardiovaskularnih bolesti. Ako on laže, lažem i ja. Hrana koja „razbija trombove“ i kako on tvrdi jača je i od andola (aspirina) je češnjak. Kaže 2-3 režnja češnjaka, sitno sjeckanih sa malo limunovog soka i maslinovog ulja, sprječavaju stvaranje trombova, tj. odlično brinu o viskoznosti vaše krvi. Vjerojatnost stvaranja tromba smanjuje se čak tri puta ukoliko doručkujete.  Onda opet kaže da redovitom konzumacijom češnjaka, luka, đumbira i ljute paprike znatno smanjujete mogućnost stvaranja krvnih ugrušaka (trombića). Kad je bio na Tajlandu shvatio je pojam ljutog. Inače piše da je oduvijek volio ljute papričice i redovito ih konzumirao, ali kaže da je tu „ljuto“ poprimilo jednu sasvim novu dimenziju. Pretpostavlja da je upravo ta jako ljuta tajlandska hrana razlog što je kod tog izuzetno ljubaznog i nasmijanog naroda vrlo nizak postotak srčanih oboljenja te smrtnost od začepljenih žila! Vidiš ti to! Kasnije sam saznala da jedan liječnik kardiolog svoje pacijente redovito šalje u dućan sa ljutim papričicama. Ja sam naravno put do tog dućana našla sama! Zanimljivo mi je otkriće da kapsaicin koji te ljute paprike sadrže izvrsno djeluju na opuštanje mišića, poboljšanje cirkulacije (to sam negdje prije već pročitala) ali i na dobro raspoloženje!

 

Kako nisam imala fizičkih posljedica od mog dragog moždanog udara, fokus je bio ne dobiti novi. Naravno, taj fokus ostaje, ali isto tako ne planiram živjeti u strahu „što ako me opet pukne?“! No kako ne bi sve bilo baš tako jednostavno, već treći dan sam primijetila da pišem riječi sa pola slova ili dodajem nepotrebna. Isto tako vrlo teško koristim riječi u novoj temi. Ili izgovorim riječ koju ne mislim. Ili se ne mogu sjetiti riječi. Dobra vijest – rukopis mi se vratio na nivo srednje škole – vrlo lijep čitljiv, uredan! Njemački znam kao da nikad nisam otišla iz Njemačke. Engleski mogu čitati s razumijevanjem i medicinske članke. Ali zato moj materinji...

 

Četiri dana po izlasku iz bolnice išla sam pedikeru. Ajme skoro sam dobila još dva moždana udara. Eto, tako mi i treba, jer zadnjih 6 mjeseci nisam našla vremena otići i dati si srediti te bolne nokte koji mi već godinama rastu u meso. Strašno. Ali to nije tema. Krenem ja sva sretna doma. Nema sunca, nije još prevruće, šešir imam. Odlučim jednu stanicu ići pješke (do tamo sam došla uberom). Pogledala sam sve izloge koje nisam vidjela sigurno godinu dana u Ilici. Divno je! Svega ima! A meni niš ne treba! Ja sam sebi baš super.

Dođem do Britanca i odlučim ovdje krenuti tramvajem doma. „Dobar dan! Molim vas jednu kartu za avion!“ Štok i vjeverica! Kaj sam ja to sad rekla?! Ja sam mislila tramvaj a usta izgovore avion!? Nasmijem se od uha do uha, što da ja ženi sad objašnjavam „znate, moždani, pričam gluposti“… a teta koja se nikad, ali baš nikad ne smije ispali ko iz topa (jer sam joj iz ne znam kojeg razloga dala 6 kn) „Ako mi date još 2 kune dat ću vam povratnu kartu!“. I tako ja izvadim još 2 kune i spremim „povratnu kartu2 u novčanik. Odlazim prema stanici i čujem iza sebe jednu tetu: Dobar dan, meni ne treba karta za avion, ja bi samo bon! Za mobitel! I umiru njih dvije od smijeha i ja skupa s njima. Smijem se u tramvaju. Smijem se doma. Prestala sam se baš jako smijati kad sam shvatila da tih grešaka ima sve više. Da zaboravljam trenutno što sam pomislila ili rekla. OK! Hej ti u mojoj glavi! Ne zna s kim imaš posla! Ahahahaha ne znam ni ja više, ali naći ćemo mi staru Vedranu. Samo čekaj! Najavljujem rat! Iz kojeg sigurno izlazim kao pobjednik! Jasno? Jasno.

 

PS. Zahvaljujem „splelčekeru“ što mi je ispravio skoro svaku riječ i imao strpljenja za mene. Biti će ovo možda duga borba, ali zajedno smo jači! Hvala ti „speli“ (od milja)

 

 

Ne izlazi bez doručka! I to sam naučila ...

Sve je počelo moždanim udarom

Taj vikend je konačno bio vikend po mom. Nakon puno dana, tjedana, mjeseci, pa skoro i godina. Sve se počelo slagati. Subota - kavica u Mimari, skuhala ručak za cure i na brzinu im ga odvezem na posao (vrijedna djeca!), doma lagano pospremanje stana, pranje veša i peglanje uz telku - igra Hrvatska protiv Rusije. Nedjelja još bolja. Špeceraj, kavica, ručak doma i opet peglanje (nakupilo se toga dosta), i još ručak za ponedjeljak. Legla sam oko pola 2. U 7 ujutro zvoni budilica, dižem se iz kreveta i opalim se desnim bokom u komodu. "Kaj mi je?" i odem u kupaonu. Perem ruke nakon wc-a i pogledam se u ogledalo i mislim si kak sam se zaležala na desni obraz. Pesi me čudno gledaju. Glava mi tutnji. "Umorna sam, idem još u krevet. I ovak' danas nije neka ludnica, pa ako i dođem malo kasnije neće se ništa dogoditi." Zvoni mi mobitel. 8 i 10 je. Vedran? ... e tu sve sve počinje događati u nekom paralelnom svijetu. Sve znam i sve je tu, ali sve je čudno. Ja pričam i nitko me ne razumije. "Kaj je njima?" jer riječi su tu, u mojoj glavi, ali ono što izlazi iz moji usta se ne poklapa. "Tena, daj im ti reci! Zakaj je hitna došla? Zašto me vode u bolnicu? Sveti Duh? Gle, tu smo... odmah idem prek reda? Zakaj? Koje lijekove pijem? Kak ne razumijete? Dajte mi papir i olovku!" Pišem polako da bude čitko - LABYRINTH! "Kaj me tak gledate?" voze me na CT, pa natrag u ambulantu, pa opet na CT, pa u observaciju "E Deica ne brini sve je OK! Ma sve je u redu! Kak me ne razumiješ?", odjednom me opet voze nekim dugim hodnikom, pa kroz dvorište, pa liftom i TUP: intenzivna! I dalje me nitko ne razumije... Skidaju me do gola, pikaju me "Da, znam, meni se teško nađu žile za piknuti!"; kateter, pelena, pokrivaju me, zatvaraju me panelima, odjednom mi nose nešto da potpišem, potpišem, opet me voze nekud van, "eeeeej gola sam!", ajde pokrili su me. "Gle Tena! Kud idem? Rebro? Kaj si rekla? Ništa ja ne razumijem! Vozimo se. Hitna i ja!? Rebro?! Zakaj idu samo po tako ravnim dugim cestama? Stigli smo. Opet intenzivna. Pikaju me opet, još par brunila... "Doktorice! Alergična sam na penicilin! I nemojte ništa reči mojim roditeljima, ni djeci!" Voze me liftom nekud. Soba, ok. Isuse kakva je to narančasta soba? Oteli me "vanzemljaci", gle kako zgodan doktor, sele me na nekakvu dasku, vežu me, dragaju "bit će sve ok", sve je mutno, ali ima veliki televizor pod mojim nogama. Gle nečija lubanja na telki? Telka ima lampicu koja svijetli zeleno i crveno (koliko se sjećam). "Joj, nešto me negdje malo boli! Ajme vidim zvijezde!" Ok, ne smijem se micati. "Još malo" progovaraju 3 čudno obučena čovjeka. Odjednom otvaraju mala kaubojska pleksi vrata koja su između nas, negdje iznad mog trbuha i jedan me pita: Kako se zovete? Ja: Vedrana Hercigonja Majetić! Drugi pita: Kada ste rođeni? Ja: 4.7.1966. Treći se naviruje i pobjedonosno pita trik pitanje: Koja je sada godina? Ja: 2018! Sva trojica se tako sretno smiju kao da sam im otkrila formulu za besmrtnost! Gle i sestre se smiju? I tehničar i sestra sa intenzivne koji me voze natraga? Gle i doktorica u intenzivnoj se baš srdačno smije, i mladi doktor koji dolazi s velikim papirom i slavodobitno govori: Ajmo sada mi zajedno ispuniti ove rupe u vašem kartonu! Nema problema doktore, samo vi pitajte. A što je meni bilo? IMALI STE MOŽDANI UDAR! Drugi dan su me vratili na Sveti Duh gdje su mi napravili još puno pretraga. Otpuštena sam doma s mojim zaključkom da nisu sigurni od kud taj tromb u mojoj glavi. OK. Svi nalazi su ok. Stres? Debljina? Pušenje? Hormoni? Jedino čudno u svim pretragama je niski "dobri" kolesterol? Jetra uredna. Karotide uredne. Srce ko urica! Googlam i tražim sve o moždanom udaru. Što jesti, kako se ponašati, što se smije, što ne raditi. OK, ima ta jedna brošura koja je dobra, ali to sa klopom je tako šturo? Pa ljudi moji! Od hrane sve počinje!? Ili... 

Otvorila sam ovaj blog da svima koji su imali moždani udar pomognem idejama kako fino i zdravo jesti, a da svima koji nisu imali moždani udar pomognem idejama o hrani koja je dobar izbor za ne dobiti moždani udar! 

Vodilja u izboru hrane su članci s medicinskih i znanstvenih web stranica, pisani od strane stručnjaka (liječnika, nutricionista, istraživača, znanstvenika) sa što svježijim datumom. Znanost napreduje, pa se tako svakodnevno pronalaze novi dokazi o utjecaju hrane na čovjeka i njegovo zdravlje. Naravno, svakako preporučam ako imate bilo kakvih problema da se obratite liječniku ili nutricionisti. Ovo je samo moj kolaž života nakon moždanog udara i moja borba kroz novi životni labirint(h)!

Hvala vam svima koji ste me potakli da počnem pisati blog. Hvala Ines na nazivu bloga, hvala Anji na haštegu za recepte i hvala Hani za misao vodilju kroz blog.

Moj je zadatak još dugo sretno živjeti jer su to moja Tena i Dea zaslužile, jer me moji mama i tata beskrajno vole kao i ja njih. Ja volim život, smijeh, zabavu i dijeljenje veselja s drugim ljudima! #itsallaboutlove❤

PS. za sve greške u pisanju kriva je afazija - moja "osobna" posljedica moždanog udara i radim na tome, no treba vremena

09.08.2018.